Na Zlobinu slavlje za pobjednika MIK-a Alena Polića

DOČEK ZA PAMĆENJE | 30. lipnja 2011 | Napisala: Slavica Mrkić Modrić

»Falše« Ukrajinke i mladić sa Zlobina »začrnili« konkurenciju

ALEN POLIĆ I ANSAMBL KALJINA, POBJEDNICI MIK-A 2011.
2. srpnja 2011 | Napisala: Slavica Mrkić Modrić

RIJEKA - ZLOBIN

Jedva su dočekali da mikovska karavana pristane u matičnu luku, da se pobjednici naspavaju pa da im mogu prirediti doček. I jesu. Na Fili, i u Fili okupilo se više od stotinu stanovnika Zlobina, sve sa željom da pozdrave i čestitaju najboljima na MIK-u. U Klubu umirovljenika Zlobin su za Alena i njegove Kaljinke nabavili toliko veliku tortu da nije mogla stati niti u jedan zlobinjarski hladnjak. Stigla je na zlobinsko slavlje i još jedna torta. Alenu su je poslali umirovljenici Kukuljanova. Bilo je i šampanjca, i pjesme, i plesa. Pravo slavlje kojem je nazočio i bakarski gradonačelnik Tomislav Klarić, i sam Zlobinjar, zašlo je duboko u ugodno svježu zlobinjarsku noć. Na Fili, i u Fili okupilo se više od stotinu stanovnika Zlobina, sve sa željom da pozdrave i čestitaju najboljima na MIK-u.

»Falše« Ukrajinke i mladić sa Zlobina »začrnili« konkurenciju

ALEN POLIĆ I ANSAMBL KALJINA, POBJEDNICI MIK-A 2011.
2. srpnja 2011 | Napisala: Slavica Mrkić Modrić

Alen Polić i ansambl Kaljina pobjednici su netom okončanog Festivala Melodije Istre i Kvarnera. I dok je Alen, mikovskoj publici itekako poznat interpret, njegova pratnja čitavoj je karavani predstavljala pravu enigmu. Ansambl Kaljina, predvođen maestrom Borisom Denisjukom, oduševio je i publiku, i festivalsku konkurenciju, a šest dama koje bi u tili čas zavladale pozornicom, od gledatelja u svakom gradu u kojem je MIK gostovao dobivale su gromoglasni pljesak. »Kaljinke« su Dijana Sorić Dupor, djelatnica Državnog zavoda za statistiku, Dragica Cerovac, pedagoginja riječke OŠ Centar, Gabrijela Tkalec, privatna poduzetnica, Željka Komlenac, profesorica glazbenog u dvije osnovne škole – onoj krčkoj, i onoj u Skradu, Slavica Dudaš, profesorica riječkog veleučilišta ili kako to vole reći njezine kolegice – doktorica za biljke, te Ivana Livić, zaposlenica AWT-a.

Sve su one u ansambl došle preko prijateljica. Došle, neka na zamjenu, neka na probu, neka na ispomoć, svidjelo im se, pa ostale. I da, niti jedna od njih nije Ukrajinka, ali sve odreda zaljubljenice. Mi smo djeca ovog podneblja s velikom ljubavi za ukrajinski melos, kažu članice ansambla koji je osvojio MIK-ovce i publiku Nama je s Alenom od prvog dana ugodno raditi, namučimo se, ali i nasmijemo. Valjda nam je isti senzibilitet, kazala je Slavica Dupor.

Bogat vozni park

Alen i Kaljinke na MIK su stigli sa sponzorskim autom. Na njemu je pisalo »Moja Črna vozi micubishi...« ili nešto slično, no nisu ga često koristili. Razlog je taj što su Kaljinke htjele biti dio ekipe i osjetiti sve čari MIK-a, a micubishi im je više služio za »slikavanja«. No, nisu Črne vozile samo micubishi, vozio je njih i Boris Lenac sa svojim prekrasnim oldtimerom Citroenom B11 napravljenim 1955., a u njegovom vlasništvu od 1974. godine.
– To j čudo od auta. Prvi j model zišal 1934. leta, i to j bil prvi auto ki je va autoindustriju donesal prednji pogon, prvi auto bez šasije, prvi z hidrauličnim kočnicami, prvi ki j imel letvu od volana, prvi z ventilima na glave motora, prvi komu j motor bil ovješen, prvi ki j spušćan za dvajset centimetri va odnosu na drugi auti, prvi z neovisnin ovjesima, va njegovoj se proizvodnje prvi put načinilo to tzv. točkasto varenje..., ma zmaj! Do 1960. leta bil je najbrži auto zmed osobnih auti, i radi toga su ga zvali gangsterskim autom. Ja, prve formuli su od njega prekopirale prednji ovjes. Ov moj, koga san načinjal od 1996. leta ima 60 KS, 1911 kubiki, 125 kilometri mu je tvornička brzina, ma ja san potegnul puno više, troši 12 litar na 100 kilometri, ima tri brzine, tri put san š njin pasal celu Europu i to bez ikakovoga problema i kvara, ispričao nam je o svom ljubimcu Boris Lenac.

Izgubljeni u prijevodu

Upravo to što nisu Ukrajinke, a mnogi misle da u ansamblu što djeluje u okviru Društva Rusina i Ukrajinaca pjevaju isključivo pripadnice tih nacionalnih manjina, izazvalo je tijekom prvih dana putovanja karavanom mnoge smiješne zgode.
– Čule smo komentare kako je uistinu zanimljivo da smo tako dobro savladale hrvatski jezik, potom i da je fantastično kako izgovaramo čakavicu, bolje nego li mnogi kojima je ona materinji jezik. Čuli smo i kako neki sa zabrinutošću govore da je vani pakleno toplo, i da kako tek mora biti toplo nama koje dolazimo iz hladnijih krajeva. Radi toga je i vozač mikovskog autobusa stavio klimu na najjače, sve sa željom da nama »sa sjevera« bude ugodnije putovanje. No, ništa od toga, ništa od egzotike. Mi smo djeca ovog podneblja s velikom ljubavi za ukrajinski melos, i bilo nam je puno teže savladati tekstove pjesama na ukrajinskom jeziku, no i to smo brzo naučile, sad gotovo da ga tečno govorimo. Najveća maherica u tome je Željka. Ona je u petnaest dana svladala dvadesetak kompozicija. Skidamo joj kapu, priča Dijana Sorić Dupor. Upravo spominjana Željka jedna je od rijetkih »Kaljinki« koja nije došla u Ansambl putem prijateljskog nagovaranja, već na poziv voditelja Ansambla Borisa Denisjuka. On je bio voditelj i krčke ženske klape, tamo je zapazio Željku, zamolio ju da dođe i proba u Ansamblu, ona je došla, svidelo joj se i ostala. Svidjelo se simpatičnim damama i na MIK-u. Kažu, kako je ovo mikovsko putovanje životna epizoda koja se ne zaboravlja. S čakavicom na »ti« su Ivana i Dragica, no ni ušima ostalih »Kaljinki« ona nije strana.
– Ja sam iz Hrvatske Kostajnice, no, vjerovali ili ne, s MIK-om sam upoznata od svoje desete godine, jer je moja mama bila obožavateljica tog festivala. Zbilja mi je bilo neopisivo drago što sam konačno i ja na njemu zapjevala, kazuje simpatična Gabrijela, uvijek spremna na smijeh i šalu, te dodaje kako su one imale najzgodnijeg solistu na MIK-u, dječaka s najljepšim osmijehom, s kojim im je uvijek posebno zadovoljstvo nastupati, jer nije njima MIK prvi zajednički projekt, već su oni ostvarili podosta zajedničkih kako domaćih, tako i stranih nastupa.

Ansambl "Kaljina"

Ansambl »Kaljina« djeluje u okviru istoimenog Društva Rusina i Ukrajinaca iz Rijeke koje je osnovano 2001. godine i broji oko 50 članova. Okuplja pripadnike ukrajinske i rusinske nacionalne manjine, ali je otvorenog tipa i ima veliki broj simpatizera. Djelujemo na očuvanju nacionalne kulture i tradicije Ukrajinaca i Rusina u Rijeci, Primorskogoranskoj županiji i Republici Hrvatskoj. Ansambl okuplja grupu entuzijasta i zaljubljenika u ukrajinske i rusinske pjesme, a u svome repertoaru broji više od četrdesetak pjesama. Izvodi autorske i narodne pjesme u narodno-akademskom stilu, radi na jačanju snaga, te podizanju razine i kvalitete u izvođenju skladbi. Redovito priređujemo koncerte kako diljem Hrvatske tako i u inozemstvu. Izdvojio bih tri koncerta istarskih narodnih pjesama u izvođenju ansambla Kaljina s Oratorijskim zborom i maestrom Dušanom Prašeljom, dva koncerta s dirigentom Aleksandrom Šandorom Pavišićem i zborom »Gjalski« iz Zaboka, Božićni koncert u Bakru s Alenom Polićem, humanitarni koncert u Puli s klapom »Teranke« i zborom »Nešpula« iz Pule, koncerte u Đurđevu (Vojvodina), niz koncerata u Lavovu i okolici sa solistom Lavovskog opernog kazališta Romanom Kovaljčukom u Ukrajini, Božićni koncert »Božić je judi«, u Rijeci u Katedrali sv. Vida s Alenom Polićem i mnoge druge, pojasnio nam je Boris Denisjuk, voditelj ansambla.

Najljepši osmijeh karavane

– Nama je s Alenom od prvog dana ugodno raditi, namučimo se, ali i nasmijemo. Valjda nam je isti senzibilitet, a u Alenu smo prepoznali izuzetno talentiranog pjevača, velikog profesionalca i istinskog prijatelja, kazala je Slavica Dupor. Kad je Alen u pitanju mišljenja im se poklapaju, no nije samo Alen taj o kome baš sve misle isto. Na upit tko im se u karavani najviše, a tko im se najmanje svidio jednoglasno su Daniela Načinovića izabrale kao najdražeg, a Lidiju Bačić, ne kao osobu koja im se najmanje svidjela, jer kako rekoše – nije s nama prozborila niti riječ u svih devet dana putovanja pa jednostavno ne znamo kakva je osoba, da na pozornici lijepo izgleda i da sve oko nje frca energijom, to smo primijetile, ali dalje od toga o njoj ne bismo mogle ništa reći.
– Vesna Nežić Ružić bila nam je pravo iznenađenje. Tako divna osoba, prava gospođa, smirena, ugodna, inteligentna, elokventna, ma super. S Mirjanom Bobuš nikad čovjeku ne može biti dosadno, a Robertino je jedan krasan dečko. Potom, mladost MIK-a, sve pristojna, simpatična i vrlo talentirana djeca. Mala Gizdulićka je jedno veselo stvorenje, Melanija i cijeli Fortunal dragi da draži ne mogu biti, Sabrina je klasa, a mali Toni i Valentina izuzetno talentirani i nadasve fino odgojeni klinci. I svi drugi sudionici MIK-a na nas su ostavili dobar dojam, čitav Festival je nešto posebno, nešto što se u Hrvatskoj zove rijetkost.

Jagodice Bobice

One su moje Jagodice Bobice. Silno sam bio ponosan na svoje »Ukrajinke«. Hm, pa nije mala stvar imati šest Ukrajinki kraj sebe. Divno mi je s njima bilo na MIK-u, pazile su me, mazile, tetošile, nosile, grijale, nasmijavale, bile su mi podrška kakvu rijetko tko ikad u životu dobije. Volim raditi s Kaljinkama i s maestrom Borisom, koji, nemojte da vas zavara njegov osmijeh i blagost, zna biti ohoho opasan »trener«. Dok ne dovede projekt do savršenstva, taj ne odustaje. Nadam se daljnjoj suradnji, a prijateljstvo, e, pa za to se ne bojim – ono će trajati, kazao nam je Alen Polić, pobjednik MIK-a, solist Ansambla Kaljina, predsjednik udruge »Jabuka«, idejni tvorac istoimenog etno festivala, a najviše mali sa Zlobina kojem je u utorak uvečer njegov Zlobin priredio feštu za pamćenje. Dakako da su i Jagodice Bobice feštale sa Zlobinjarima.

Svi su svima na usluzi, gotovo nikoga baš jako ne zanima plasman, i zbilja smo se uvjerile da je na tom Festivalu druženje bitnije nego li poredak, kažu Kaljinke i dodaju da ne zaboravimo naglasiti kako se zahvaljuju i tvorcima pobjedničke pjesme – autorici glazbe Ines Prajo, teksta Arijani Kunštek i aranžmana Tihomiru Preradoviću. Baš su to lijepo složili, zaključile su Kaljinke.

Bez presinga

Dotakli smo se i neizvjesnosti oko pobjednika ovogodišnjeg MIK-a.
– Nas nije opterećivalo hoćemo li pobijediti ili biti drugi, teći, ili čak četvrti jer sve su to bile opcije zadnje festivalske večeri. Tremu, hvala bogu tijekom čitavog Festivala nismo imale, a kako ćemo kad smo samo tijekom prošle godine imale više od 40 koncerata, valjda smo ju tamo potrošile. Alen i mi smo se već u startu dogovorili da nam je geslo – mi ništa ne moramo, osim dobro se zabaviti i proveseliti. Tako smo se i ponašali, a da nam je pobjeda draga da draža ne može biti, dakako da jest, priznala je Gabrijela.

Ansambl Kaljina i Alen Polić imali su i čuvara. Nimalo nabildanog, štoviše vrlo elegantnog osmogodišnjaka. Čuvara koji je po izgledu bio kao stvoren za njihov retro look. Riječ je o osmogodišnjem rasnom psu – ruskom hrtu imena Sergej. Sergej živi u Bakarcu, a vlasnik mu je Vladimir Benac.

Na upit jesu li se umorile tijekom devetodnevnih mikovskih putešestvija jednoglasno odgovaraju – ma, neee!
– Bit ću iskrena i reći kako bih ja voljela da je MIK trajao petnaest dana, mislim da bi to bila prava mjera, kazala je Dijana, a Gabrijela rekla da je nakon paškog nastupa osjetila malo umora, ali da je to brzo prošlo. Kao najbolji doček mikovskoj karavani upravo spominju onaj u Gradu Pagu, no dodaju da im je svugdje bilo lijepo, a u Umagu prelijepo jer su se tamo baš opustile. Planova za budućnost imaju ohoho, no, kažu, o tome brine jedini Ukrajinac, i jedini muškarac među Kaljinkama, voditelj ansambla Boris Denisjuk, za sad će malo uživati u slavi najboljih na MIKu, a onda u nove pjevačke pobjede. Dakako da je i Alen uključen u sve planove.